Torba za ribolov još nije zatvorena, a pas već sedi kod vrata. Prepoznao je šuštanje jakne, izvlačenje štapa iz ostave i one cipele koje se ne obuvaju za kratku šetnju oko zgrade. Dok čovek proverava da li je poneo sve, pas je spreman. Obično stoji baš tamo gde torbu treba spustiti.

Tako zajednički ribolov počinje još kod kuće. U prtljažniku se, pored pribora, nađu činija, povodac i peškir koji više niko ne pokušava da opere do prvobitne boje. Posle nekoliko izlazaka sve to ima svoje mesto, mada pas i dalje najradije legne preko onoga što prvo treba izvaditi.

Pas čeka kraj vrata pored spakovane ribolovne torbe i futrole za štap.

Pas menja plan izlaska

Na vodi brzo postane jasno da imamo različite planove. Ribolovac gleda prelaz između plićaka i dubine. Pas proverava travu, stazu i komad drveta koji je voda izbacila. Mesto koje nama izgleda savršeno za pecanje njemu može biti dosadna obala bez ijednog zanimljivog mirisa.

Zato izlazak sa psom često ima više prekida. Malo hodanja, pa nameštanje prostirke u hladu. Tek što se čovek udobno smesti, treba pomeriti činiju koju je neko prevrnuo. Onaj ko voli da satima ostane na istom mestu primetiće koliko se puta podigao sa stolice pre druge kafe.

S vremenom nastane zajednički ritam. Pas obiđe prostor uz vlasnika, zatim se sklupča i zaspi. Ribolovac nauči da razlikuje kratko protezanje od trenutka kada je čekanja stvarno dosta. Ponekad se pribor spakuje ranije nego što je planirano, dok pas već stoji na stazi prema automobilu.

Pas spava na prostirci u hladu kraj jezera, pored činije sa vodom.

Zajednički mir se uči

Miran pas uz ribolovca izgleda kao nešto sasvim prirodno. Na fotografiji se ne vidi koliko je prethodno bilo kratkih izlazaka, vraćanja na prostirku i nagrađivanja mirnog čekanja. Ne vidi se ni dan kada se od pecanja odustalo posle pola sata, pa je ostatak prepodneva potrošen na šetnju.

Navikavanje lakše ide kada se od psa ne očekuje da odmah provede celo jutro uz štapove. Poznato mesto za odmor i kraći izlazak daju priliku da se polako navikne na pribor i čekanje. Rasa sama po sebi malo govori o tome kako će izgledati to jutro; i među psima koji obožavaju vodu ima upornih spavača i neumornih kupača.

Tu je i ostatak obale. Tuđ ribolovni pribor, sendvič ili mesto za zabacivanje nisu prostor za pseće upoznavanje. Uz psa se peca tako da vlasnik može da ga nadzire i zadrži kraj sebe. To ponekad znači izbor prostranije obale umesto uskog prolaza između drugih ribolovaca.

Pas mora biti van putanje udice i zamaha štapa, a mamci i varalice u zatvorenoj kutiji. Za odmor treba obezbediti hlad i vodu za piće.

Sitnice koje ostaju posle pecanja

Po povratku počinje drugi deo zajedničkog izlaska. Peškir na travi, brisanje šapa, pregled dlake i uzaludan pokušaj da se sva voda zadrži izvan automobila. Pas se obično otrese tek kada čovek proceni da je posao završen. Na vratima ostanu sitne tačke blata.

Te stvari umeju da nerviraju dok se dešavaju. Posle ih se ljudi sećaju sa prilično velikom tačnošću. Zaboravi se koji je mamac korišćen, ali ostane navika psa da zauzme baš suvo mesto ili da se probudi čim zašušti papir od užine. Takvi prizori retko završe u belešci o ulovu.

U kući ipak ostanu mali tragovi tih izlazaka:

  • peškir koji se uvek pakuje uz ribolovnu torbu;

  • dlake u pregibu stare stolice;

  • izgrebana činija iz prtljažnika;

  • fotografija na kojoj se ulov jedva vidi jer je pas prišao objektivu.

Ni priče sa vode ne ostanu dugo ozbiljne kada u njima učestvuje pas. Pažljivo objašnjenje promašenog udarca lako prekine njuška gurnuta u praznu kesu od doručka. Ribolovac nastavi da priča, pas nastavi da proverava. Mrvice su možda ostale u drugom uglu.

Brisanje blatnjavih psećih šapa starim peškirom pored otvorenog prtljažnika.

Kad šetnje postanu kraće

Promena se najpre primeti na povratku. Pas koji je ranije išao napred sada zastaje na usponu. Duže bira kako će da legne, teže ulazi u automobil ili prespava veći deo vožnje. Pripremu pribora i dalje prati od prvog otvaranja ormara.

Tada se menjaju i mesta na koja se odlazi. Prednost dobije ravna obala blizu parkinga, sa lakim prilazom i dovoljno hlada. Preskoči se duga staza, ponese deblja podloga i ostane kraće. Na takvom izlasku više puta se proveri kako pas leži nego šta se dešava na površini vode.

Kada odlazak više ne prija psu, pecanje se odvaja od zajedničke šetnje. To ume da bude teže vlasniku nego što je očekivao, naročito ujutru, kada pas po navici priđe vratima. Činija još neko vreme ostane u ribolovnoj torbi, u bočnom džepu.

Stariji pas sede njuške šeta na povocu ravnom stazom uz jezero.

Fotografije koje kasnije tražimo

Kada psa više nema, ljudi često traže drugačije fotografije nego ranije. Pored uredno nameštenog ulova, sada zapaze uho u uglu kadra ili mokar rep iza stolice. Uvećavaju taj deo, iako je mutan i premalen za pristojnu fotografiju.

Zato vredi sačuvati i obične fotografije. Psa koji spava dok se pakuje pribor, čeka kraj automobila ili leži uz mokre cipele u hodniku. Dobro dođe i kratak snimak bez nameštanja, sa zvukom koraka po šljunku i zveckanjem kopče na ogrlici.

Ruke drže malu uspomenu sa psom na obali iznad otvorenog albuma na kuhinjskom stolu.

Uz takvu fotografiju može da se dopiše datum i nekoliko običnih reči o tom danu. Da je padala sitna kiša, da se ostalo samo sat vremena, da je peškir opet zaboravljen kod kuće. Posle nekoliko godina baš taj podatak vrati u sećanje gde je pas ležao dok se torba zatvarala.